Odrasli teško prihvaćaju da dijete ima svoje osjećaje i da ni odrasli ni dijete ne mogu izravno utjecati na ono što dijete osjeća. Na svijet emocija odrasli gledaju iz pozicije odraslih jer se više ne sjećaju sebe i svojih osjećaja kada su bili djeca. Zato razvojna psihologija nastoji odraslima prikazati poziciju djeteta i naučiti nas i podsjetiti kako dijete doživljava svijet oko sebe.
Koji osjećaj će odabrati djeca?
Kada u emocionalnoj edukaciji djeca biraju o kojem osjećaju žele razgovarati, crtati ga ili glumiti, velika većina odabrat će sreću. S lakoćom će se prisjetiti trenutaka u kojima se igraju s prijateljima, slave rođendan, provode vrijeme s mamom i tatom, ili će vrlo brzo početi nabrajati najdraža jela i igračke ili jednostavno nacrtati sunce, dugu i najdražu mekanu pidžamu u kojoj spavaju. Djeca s lakoćom nauče prepoznati kada su sretna, a intenzitet izražavanja sreće smijehom, skakutanjem, pa čak i vrištanjem, u djece je takav da sreća rijetko ostaje neprepoznata od okoline. 
Kada djeca osjećaju tugu?
Tuga se javlja u situacijama u kojima doživljavamo gubitak nečega što nam je vrijedno, a djeca je najčešće spontano izražavaju plakanjem. Odrasli često žele zaštiti djecu od neugodnih doživljaja i zbog toga pokušavaju učiniti sve kako bi djeca izbjegla doživljavanje tuge. Kada se dijete ipak rastuži, odrasli kojima se teško nositi s dječjom tugom ne prihvaćaju ovaj osjećaj i ne potiču dijete da je izrazi. Stavovi društva i djetetu bitnih odraslih utječu na oblikovanje njegovih stavova o važnosti tuge i procesa tugovanja, ali i o važnosti plakanja kao načina na koji tugu možemo izraziti i osjećati se bolje. Primjerice, dijete koje nije moglo prihvatiti ulogu plakanja u izražavanju tuge je na pitanje zašto ljudi imaju suze odgovorilo da je uloga suza pomoći nam ako nam nešto upadne u oko. Dijete koje je imalo pozitivan stav prema izražavanju osjećaja plakanjem crtalo je suze zbog tuge plavom, a suze zbog sreće ružičastom bojom. Djetetu je važno objasniti da je tuga, iako neugodan, prolazan osjećaj te da nam može mnogo reći o nama i o onome što nam je važno u životu. Evo nekoliko prijedloga što možete reći djetetu umjesto da prestane plakati:
- „U redu je biti tužan i plakati.“
- „Vidim da ti je teško, kako ti mogu pomoći.“
- „Ovdje sam s tobom. Reci mi što je bilo.“
- „Bit ću ovdje za tebe kada budeš želio govoriti o tome.“
Zašto su djeca ljuta?
Ljutnja se javlja kada dijete percipira da mu je nanesena neka nepravda, ako misli da ga drugi ne razumiju ili ako doživi neku prepreku u postizanju svojeg cilja. Zbog svoje nezrelosti djeca intenzivni doživljaj ljutnje često mogu izraziti fizičkim ili verbalnim agresivnim ponašanjima. U edukaciji o ljutnji bitno je djecu naučiti razliku između osjećaja ljutnje, koji je u redu i koji je prihvatljiv i agresivnog ponašanja koje je neprihvatljivo. Mnoga djeca ljutnju često poistovjećuju sa „zločestim ponašanjem“ i zato navode kako nikada nisu ili ne žele biti ljutita. Veliki izazov učenja o osjećajima je da dijete u skladu sa svojim temperamentom i potrebama nauči društveno prihvatljive načine izražavanja ljutnje, a da je ne potiskuje ili da agresivnim ponašanjem ne naruši svoje socijalne odnose. Zadatak odraslog je ostati maksimalno miran s ljutitim djetetom, kontrolirati svoju ljutnju te vlastitim primjerom djetetu pokazati da ljutnja NIKADA nije opravdanje za agresivna ponašanja. 
Kako pomoći djetetu da razumije strah?
Djeca doživljavaju strah kada percipiraju da su zbog nečega ugrožena (fizički ili psihički). Tijekom emocionalnog razvoja djeca prolaze i kroz razvojne strahove koji su karakteristični za određenu dob i spontano nestaju kada dijete preraste određenu fazu. Kada se dijete boji nikada ne pomaže rečenica: „Nemaš se čega bojati.“, jer dijete se već boji i treba od nas razumijevanje i pomoć da prevlada strah. Pomaže mu ako se mi ne bojimo kada se ono boji, kada prihvaćamo njegov strah (pa i kada mu ne vidimo razloge) te kada djetetu govorimo čega smo se mi bojali kada smo bili njegove dobi i što je nama pomagalo da prevladamo strahove. 
