Stilovi komunikacije i interakcije mogu se podijeliti na:
- Pasivni stil. Kada se ljudi ponašaju pasivno, oni gotovo uvijek odustaju od svojih prava ako se pojavi konflikt između onoga što oni žele i onoga što želi netko drugi. Oni drugim ljudima ne daju do znanja ništa o svojim osjećajima i mislima. Osoba s ovakvim stilom često ne dobiva ono što želi te osjeća ljutnju prema drugima ili se osjeća tužno zbog nedostatka asertivnosti.
- Agresivni stil. Kada se ljudi u interakcijama ponašaju agresivno, oni se često zalažu za svoja vlastita prava, ali ignoriraju prava drugih ljudi. Oni trenutno postižu svoje kratkoročne ciljeve, ali njihovi su dugoročni ciljevi u većoj mjeri pod negativnim utjecajem. S obzirom na to da dolaze do svojih ciljeva na “tuđi račun”, često se drugi ljudi ljute na njih ili im nešto zamjeraju.
- Asertivni stil. Kad se ljudi ponašaju asertivno, oni odlučuju koji su njihovi ciljevi, planiraju najefikasniji način za dogovor s ljudima u interakciji i ponašaju se u skladu s planom.
Asertivnost je vještina otvorenog i direktnog izražavanja svojih misli i osjećaja, a da pri tome ne povrijedimo druge. Asertivnost se može učiti, vježbati i poboljšati.
Već u predškolskoj dobi možemo započeti učenje asertivne komunikacije s djecom. Na taj način učimo ih kako neagresivno mogu zaštiti sebe u interakciji s drugima, kako se zauzeti za sebe i kako svoje osjećaje mogu izraziti riječima (a ne npr. neprihvatljivim agresivnim ponašanjima). Učenje ovakve komunikacije počinje definiranjem problemskih situacija za dijete. Nakon analize tih situacija dijete se uči kako može oblikovati asertivnu izjavu koja se sastoji od tri dijela.
Tri dijela asertivne komunikacije
U prvom dijelu dijete opiše konkretnu problemsku situaciju.
U drugom dijelu upotrebljava „ja osjećam“ tvrdnju u kojoj opisuje što osjeća u toj situaciji. Ovom tvrdnjom dijete govori o sebi i daje do znanja drugoj osobi da preuzima odgovornost za svoje osjećaje te izbjegava agresivne i optužujuće „ti“ poruke.
U trećem dijelu asertivne izjave dijete govori drugoj osobi što želi i traži promjenu određenog ponašanja prema sebi.
Primjeri nekih asertivnih izjava su:
„Kada me guraš, to me ljuti i, molim te, nemoj mi to više raditi.“
„Kada mi kažeš da se nećeš igrati sa mnom, tužna sam i molim te da se igramo zajedno.“
„Kada sam sama doma, bojim se i voljela bih da netko bude sa mnom.“
Najvažniji dio asertivne izjave je „ja poruka“ u kojoj dijete jasno (riječima) izražava kako se osjeća, prihvaća svoje osjećaje i postavlja svoje osobne granice zadržavajući nultu toleranciju na nasilje. Učenjem asertivne komunikacije dijete dobiva jasne upute što i kako može reći u problemskim situacijama, a da ne bude pasivno ili agresivno. Dijete se neće osjećati bespomoćno, a vježbom kroz glumljenje uloga, a zatim i u stvarnim životnim situacijama postajat će sve bolje u ovoj vještini.
Djetetu treba objasniti i da to što mi molimo određenu osobu da promijeni svoje ponašanje prema nama ne znači da će ona to i učiniti, ali tada dijete ovisno o situaciji ima na raspolaganju druge opcije (npr. prestati se družiti s određenom osobom, potražiti pomoć odraslih i sl.).
