Anksioznost (tjeskoba) je kompleksna neugodna emocija nervoze, napetosti, zabrinutosti koja se javlja i kod djece i odraslih i NIJE pokazatelj nečije slabosti, nedostatka hrabrosti ili preosjetljivosti.
Svi ljudi su ponekad anksiozni jer smo biološki programirani za pojavu anksioznosti.
Funkcija anksioznosti je upozoriti nas na moguće opasnosti, ona je naš “alarmni sustav”, čini nas opreznijima i priprema da se od tih mogućih opasnosti zaštitimo.
Funkcija anksioznosti je pozitivna i važna za naše preživljavanje, ali zašto je onda anksioznost tako neugodna?
Zato što nas mora alarmirati i potaknuti da obratimo pažnju na potencijalnu opasnost te pripremiti naše tijelo za moguće reakcije borbe ili bijega.
Kada djecu i mlade pitate kakav bi bio život u kojem uopće ne postoji anksioznost, prva reakcija je da bi to bilo super. No, vrlo brzo kroz razne primjere iz svakodnevnog života zaključe kako anksioznost ima važnu zaštitnu funkciju te da je važno učiti kako njome upravljati.
Anksioznost se često izjednačava s osjećajem straha jer oba osjećaja prate slične tjelesne reakcije. Za razliku od straha koji se javlja kada smo izloženi nekoj neposrednoj opasnosti u sadašnjem trenutku (npr. auto juri prema nama), u osnovi anksioznosti je predviđanje neke moguće, buduće opasnosti, događaja ili situacije s kojom se nećemo moći nositi (npr. što ako mama ne dođe po mene, hoće li me prihvatiti vršnjaci, što ako loše napišem test i sl.).
Djeca i mladi razlikuju se po tome kako intenzivno doživljavaju i izražavaju sreću, tuge, strahove pa je tako i s osjećajem anksioznosti. Koliko često i kojim intenzitetom će osoba doživljavati anksioznost u svakodnevnom životu ovisi o velikom broju faktora: temperamentu osobe, pobudljivosti živčanog sustava, toleranciji na pojavu neugodnih tjelesnih simptoma, razvojnoj fazi, traumatskim i ranijim iskustvima i dr.
Dječjim rječnikom – svatko od nas ima različiti “osobni alarm”. Neki “alarmi” su jako osjetljivi, često se “pale” i vrlo “glasno” nas upozoravaju na moguće opasnosti (pa čak i kada opasnosti nema), a nekima je osjetljivost manja pa se takav “alarm” neće paliti često i bit će puno “tiši”.
Osim u situacijama potencijalne opasnosti, simptomi anksioznosti mogu se pojaviti ili pojačati i u novim/nepoznatim situacijama, u situacijama i događajima koji su za nas važni ili kada smo iscrpljeni. I tada nam simptomi anksioznosti šalju važne poruke te imaju motivacijsku funkciju ili funkciju prilagodbe.
Anksioznost i što djeca i mladi trebaju od odraslih?
Dijete/adolescent može naučiti kako upravljati osjećajem anksioznosti, ali mu je potrebna podrška i pomoć odraslih na sljedeće načine:
Normalizacija osjećaja i empatija
Kada dijete osjeća anksioznost, rečenice poput: “Nemaš se čega bojati. Sve će biti ok.” – ne pomažu.
Takvim rečenicama djetetu šaljemo djetetu poruku da ga ne razumijemo, da su nam njegovi osjećaji teški, neprihvatljivi, ne podučavamo ga i ne potičemo njegov emocionalni razvoj.
Dijete treba podršku, razumijevanje i prihvaćanje njegovih osjećaja. Trebamo mu reći i pokazati kako vjerujemo da je njegova anksioznost stvarna i da može biti zastrašujuća. Uz tu poruku, bitna je i poruka da vjerujemo u njega i da uz našu podršku može naučiti kako upravljati ovim osjećajem.
Važno je djetetu ponavljati da su svi njegovi osjećaji u redu i da ne možemo birati kako ćemo se osjećati. Da svi ljudi ponekad osjećaju anksioznost, da je to normalan osjećaj, da nije opasan (iako je neugodan) te da nam šalje važne poruke.
Često djeca i mladi koji osjećaju anksioznost kažu da se zbog toga osjećaju slabi i plašljivi te da bi željeli biti hrabriji. Zato je važno naglasiti da nema veće hrabrosti od one, da uz osjećaj neugodne anksioznosti rade ono što vole i žele, da se izlažu novim situacijama i događajima i HRABRIM (ponekad i najsitnijim) koracima uče upravljati svojim osjećajem anksioznosti.
Vodstvo odraslih
Kada dijete preplavi intenzivni osjećaj anksioznosti ono treba odraslu osobu koja može i zna upravljati svojim osjećajima i može se nositi sa situacijom u kojoj dijete doživljava intenzivne osjećaje.
Važno je da odrasla osoba ostane maksimalno mirna s djetetom koje doživljava intenzivnu anksioznost, podsjeća ga i vodi kroz tehnike upravljanja tim osjećajem, a koje su uvježbavali ranije.
Dijete će u takvim okolnostima osjetiti sigurnost, prihvatiti svoje osjećaje i uspješnije upravljati njima.
Važno je da su djetetove važne odrasle osobe educirane o anksioznosti te načinima i tehnikama koje djetetu mogu pomoći.
Ako odrasle osobe i same doživljavaju intenzivnu anksioznost, djetetovi ih osjećaji jako brinu, plaše ili ih pak ne razumiju, važno je da prvo potraže podršku i stručnu pomoć za sebe.
Objašnjenje zašto anksioznost prate neugodne tjelesne reakcije
Sjedište emocija u mozgu nalazi se u limbičkom sustavu, a najvažnija struktura koja se zove amigdala odgovorna je za automatsko nastajanje naših osjećaja.
Percepcija stvarne opasnosti npr. automobil juri prema nama ili potencijalne opasnosti npr. što ako loše napišem test iz matematike – automatski aktiviraju amigdalu. Amigdala (uz ostale strukture limbičkog sustava) će poput našeg osobnog hrabrog ratnika (Young, 2019.), da bi nas zaštitila od opasnosti, aktivirati veliki broj fizioloških i kemijskih reakcija koje će omogućiti tijelu da postane snažno i brzo i pripremi se za reakcije borbe ili bijega.
Zato su tjelesne reakcije koje prate anksioznost slične onima koje prate intenzivni doživljaj straha: ubrzano disanje, ubrzano kucanje srca, napetost u mišićima, pojačano znojenje, drhtavica, vrtoglavica, suhoća usta i dr.
Tijelo kroz te tjelesne reakcije dobiva veliku količinu snage i energije i može se suočiti s opasnošću.
Tako ćemo kod neposredne opasnosti i osjećaja straha kada npr. automobil juri prema nama, zbog te količine energije i snage u tijelu moći skočiti u stranu. Amigdala i tjelesne reakcije koje su naše tijelo učinile snažnijima spasit će nas u toj opasnoj situaciji.
No iste fiziološke reakcije u tijelu mogu se javiti i zbog neke moguće/buduće opasnosti npr. što ako loše napišem test iz matematike – i tada ne govorimo o doživljavanju straha, nego anksioznosti.
Ponekad analiza te moguće situacije pokaže da postoje određeni razlozi za oprez i tada na njih reagiramo, npr. procijenimo da ne razumijemo jedan dio gradiva iz kojeg ćemo pisati test te da nam je potrebna pomoć i dodatno učenje.
No ponekad se pokaže da je predviđanje opasnosti bilo pretjerano ili potpuno netočno (dobro smo se pripremili za test), tj. naš “alarm” se ponekad upali kada stvarne opasnosti nema, a amigdala aktivira energiju u tijelu koja nas pripremi za reakcije borbe ili bijega (izbjegavanja) koje nam tada nisu potrebne.
U takvim situacijama važno je prepoznati da stvarne opasnosti nema i znati upravljati osjećajem anksioznosti koji se doživljava.
Kako upravljati osjećajem anksioznosti?
Osjećaj anksioznosti može se regulirati primjenom tehnika disanja i opuštanja, analizom i preoblikovanjem naših misli te postupnim izlaganjem onome što nam izaziva tjeskobu i napetost.
Na taj način mozak dobiva poruku da se možemo nositi s podražajima koji nam izazivaju anksioznost i raste nam samopouzdanje, a osjećaj anksioznosti se smanjuje na razinu da ga možemo tolerirati i njime upravljati.
Disanje
Kada doživljavamo intenzivnu anksioznost ne možemo direktno utjecati na fiziološke reakcije koje je prate (npr. ne možemo direktno usporiti ubrzani rad srca).
Jedina fiziološka funkcija tijela na koju možemo svjesno utjecati je disanje.
Kada nas preplavi anksioznost trebamo usporiti disanje tako da ga postanemo svjesni, mirno i duboko udahnuti (brojeći do 4), kratko zadržati dah i onda polako izdahnuti (brojeći do 6). Važno je da trajanje izdaha bude duže od trajanja udaha.
Još jedna tehnika koja može pomoći u smirivanju tjelesnih reakcija je trbušno disanje pri kojem je važno da se prilikom udaha trbuh “napuše” poput balona, a prilikom izdaha “ispuše”. Kako bi djeci bilo lakše naučiti trbušno disanje prilikom vježbanja u ležećem položaju mogu na trbuh staviti plišanu igračku.
Dubokim i mirnim disanjem poslat ćemo poruku mozgu da nismo u opasnosti, a mozak će istu poruku poslati različitim organskim sustavima i fiziološke reakcije u tijelu će se postupno umiriti.
Iako je disanje automatizirana tjelesna funkcija, ovakve svjesne tehnike disanja su vještina i trebaju se vježbati u situacijama kada djeca ne doživljavaju intenzivnu anksioznost.
Tjelesna aktivnost
Tijekom doživljavanja anksioznosti tijelo akumulira velike količine energije koja u slučaju da izostane reakcija borbe ili bijega ostaje “zarobljena” u tijelu.
Zato je jako važno motivirati i poticati djecu da tu veliku količinu energije otpuste iz tijela bilo kakvim oblikom tjelesne aktivnosti.
Velika količina energije ili snage u tijelu koja nema kuda otići dovodi do velike napetosti u tijelu i ponovno može pokrenuti doživljavanje intenzivne anksioznosti.
Tjelesnom aktivnošću potrošit će se akumulirana energija, opustit će se tijelo i ponovno će se u ravnotežu dovesti funkcioniranje organskih sustava i hormona.
Mindfulness
Anksioznost se često javlja zbog briga o budućnosti, vezana je uz potencijalne opasnosti i ono što bi se možda moglo dogoditi pa je važno djetetu pomoći da se vrati u sadašnji trenutak u kojem je sigurno.
Mindfulness ili potpuna svjesnost je vještina koja djetetu pomaže biti u sadašnjem trenutku bez razmišljanja i briga o prošlosti ili budućnosti.
Zvuči lako, međutim mindfulness je potrebno vježbati jer bez puno prakse nije jednostavno samo mirno opažati svoje misli i osjećaje, prihvatiti ih bez pokušaja promjene te upravo na taj način biti ovdje i sada. Potpuna svjesnost pokazat će nam da je neugodan osjećaj anksioznosti (kao i svi ostali neugodni osjećaji) prolazan i da ne moramo ništa poduzeti ili napraviti da bi prošao.
Postoji veliki broj raznih radionica na kojima se može učiti i vježbati mindfulness, a kao početne vježbe možete npr. dijete pitati što vidi oko sebe, da vam nabroji predmete određene boje ili oblika, da vam kaže koje zvukove čuje, osjeti li neke mirise, kakve je teksture njegova odjeća ili gdje sve u tijelu osjeća pritisak dok sjedi ili leži.
Možete zamoliti dijete da npr. svoju pažnju usmjeri na određeni predmet i da vam ga detaljno opiše. Tako ćete pomoći djetetu da svoju pažnju koju je pri doživljavanju anksioznosti usmjerilo prema unutra, sada usmjeri na van, da osvijesti da je na sigurnom i da se postupno umire fiziološke reakcije koje prate anksioznost.
Postupno izlaganje situacijama koje izazivaju anksioznost
Kada smo zabrinuti oko dječje anksioznosti i želimo dijete zaštititi od tog neugodnog osjećaja prilagođavat ćemo dječju svakodnevicu i raditi razne promjene ili izbjegavanja da se anksioznost ne bi pojavila ili da bi se smanjio njen intenzitet. Tako ćemo npr. dopustiti djetetu da ne ode u školu ili da izbjegne događaj kojeg se boji.
To će smanjiti anksioznost u tom trenutku, ali dugoročno će pojačati anksioznost jer djetetu šaljemo poruku – ovo je tako strašno da mislim da trebaš izbjegavati tu osobu/mjesto/događaj.
Da bismo pomogli djetetu da nauči upravljati osjećajem anksioznosti potrebno mu je biti podrška i poticati postupna izlaganja mjestima / situacijama / događajima koje zbog anksioznosti izbjegava. Uz naše razumijevanje, podršku, vodstvo, edukaciju i postupno izlaganje dijete će se osjećati sve sigurnije u sebe i sve uspješnije upravljati svojim osjećajem.
Prije postupnog izlaganja važno je ne preskočiti ranije navedene korake u kojima smo normalizirali pojavu anksioznosti, pokazali empatiju i razumijevanje te naučili dijete tehnike i načine koji mu mogu pomoći u situacijama u kojima anksioznost doživljava.
Postupno izlaganje treba biti isplanirano i odvijati se u malim koracima/fazama. Npr. ako dijete osjeća anksioznost zbog sudjelovanja u nekoj zajedničkoj aktivnosti većeg broja djece možemo kao prvi korak odlaziti s njim na tu aktivnost i zajednički je gledati, zatim aktivnost može gledati dijete samo, nakon toga može pokušati sudjelovati u manjoj skupini djece, a tek nakon toga u većoj.
Rečenice podrške
Anksioznost prate promjene u mišljenju poput nekih tipičnih pogrešaka u mišljenju (kognitivne distorzije, Beck, 2007) i negativne misli o pojavi opasnog događaja ili o neugodnim tjelesnim reakcijama pa podrška i pomoć djetetu u situacijama kada doživljava anksioznost mogu biti i neke od sljedećih rečenica:
- Imam lažni alarm. Moja amigdala me upozorava, ali vidim/znam da opasnosti nema.
- Ovo je neugodni osjećaj, ali nije opasan i ništa mi se neće dogoditi od njega.
- Drugi ne mogu vidjeti moje osjećaje, a ako i vide da mi se npr. tresu ruke to nije ništa strašno. Svi smo ponekad anksiozni.
- Može mi pomoći mirno/trbušno disanje.
- Osjećam anksioznost, ali sam hrabar/hrabra i mogu uz ovaj neugodni osjećaj ostati u aktivnosti/otići na događaj/odraditi zadatak i sl.
- Ne moram poduzeti ništa – osjećaj anksioznosti će proći.
Pomoć stručnjaka za mentalno zdravlje
Anksioznost nam prenosi velik broj poruka i važna je za naš opstanak i preživljavanje, ali može se dogoditi da se anksioznost počne javljati jako često, da njeni simptomi postanu intenzivni, dugotrajni i da dijete više ne može upravljati njome, nego ona upravlja životom djeteta. Tada je potrebno potražiti pomoć stručnjaka za mentalno zdravlje (psihologa ili dječjeg i adolescentnog psihijatra).
Stručnjak za mentalno zdravlje procijenit će intenzitet i trajanje anksioznih simptoma, ometaju li oni normalni psihosocijalni razvoj te utječu li na obiteljsko, socijalno i akademsko funkcioniranje djeteta ili adolescenta tj. radi li se o anksioznom poremećaju.
Anksiozni poremećaji su najčešći poremećaji u dječjoj dobi s prevalencijom od 9,4 do 11,9 % (Lempp, 2014. prema Begovac, 2021.).
U anksiozne poremećaje prema DSM-V ubrajaju se: separacijski anksiozni poremećaj, selektivni mutizam, specifična fobija, socijalno anksiozni poremećaj, panični poremečaj, agorafobija i generalizirani anksiozni poremećaj (Vulić-Prtorić, 2018).
Djevojke i mladići imaju sličnu prevalenciju prije puberteta, dok nakon puberteta djevojke imaju dvostruko veću prevalenciju od mladića, no iz studija je poznato da se samo oko 24 % djece s anksioznim poremećajima liječi (Keller i sur.1992.).
Anksiozni poremećaji djece i mladih mogu se uspješno liječiti pa ih je potrebno što prije prepoznati i započeti njihovo liječenje u kojem se primjenjuju: savjetovanje, psihoterapija, rad s roditeljima te po potrebi i psihofarmakoterapija (Begovac, 2021.), a intervencija i tretman zahvatit će kognitivni, tjelesni, ponašajni i emocionalni aspekt dječjeg razvoja (Beck, 2007.).
Literatura
- Beck, J.S., Kognitivna terapija – osnove, educiranje i uvježbavanje, Naklada Slap, Jastrebarsko, 2001.
- Begovac, I. i sur., Dječja i adolescentna psihijatrija, Sveučilište u Zagrebu Medicinski fakultet, Zagreb, 2021.
- JSNA Blackpool, Children and Young People’ s Mental Health: Rapid Needs Assessment, 2020. Dostupno na: https://www.blackpooljsna.org.uk/Developing-Well/Children-and-young-peopleswellbeing/Children-and-young-Peoples-Mental-Health.aspx
- Keller MB. Lavori PW, Wunder J. i sur., Chronic course of anxiety disorders in children and adolescents, Child Adolesc Psychiatry, 1992.
- Vulić- Prtorić, A., Intervju za dijagnostiku poremećaja u djetinjstvu i adolescenciji, Sveučilište u Zadru, Zadar, 2018.
- Young, K., How to Help Children and Teens Through Anxiety at Bed time, Hey Sigmund, 2019. Dostupno na: https://www.heysigmund.com/anxiety-at-bedtime
