Kako odgojno-obrazovni djelatnici mogu pomoći djeci nakon traumatskog iskustva potresa?

Traumatski događaj je intenzivan, iznenadan i opasan događaj koji prelazi granice uobičajenog ljudskog iskustva i koji izaziva patnju i posljedice u svakom čovjeku. Upravo takav događaj je potres koji se nedavno dogodio na našem području. Takav traumatski događaj utječe na svjetonazor koji mi ljudi imamo kako bismo svijet i događaje oko sebe doživjeli smislenim i predvidivim te kroz to doživjeli svijet kao sigurno mjesto za život.

Djeca su posebno osjetljiva na gubitak temeljnog povjerenja i osjećaja sigurnosti izazvanog traumom. Njihov glavni oslonac su roditelji i obitelj, ali važnu ulogu u vraćanju tog temeljnog povjerenja u svijet i život, nakon traumatskog iskustva, imaju i njihovi odgojitelji, učitelji, nastavnici i profesori.
Vi ste im bliski odrasli u koje imaju povjerenja i poznaju ih i prije ovog traumatskog iskustva – pratili ste ih i podržavali tijekom njihovih različitih razvojnih faza (odrastanja), poznajete njihove jake strane, interese, potrebe i potencijale te razlike među njima.

Što mogu napraviti odgojno-obrazovni djelatnici?

Profesionalci koji rade s djecom u odgojno-obrazovnim institucijama su njihovi tzv. prirodni pomagači i od njih se ne očekuje da djeci osiguraju psihološku kriznu intervenciju ili strukturiranu terapijsku podršku (za to će i njima i djeci na raspolaganju biti psiholozi i psihoterapeuti), ali ono što je djeci potrebno nakon traumatskog iskustva i što im mogu osigurati svi oni koji rade s njima je:

• Otvorena, iskrena, topla i podržavajuća komunikacija u kojoj se djeca osjećaju sigurno i zaštićeno.
  Uspostavljanje osjećaja sigurnosti i povjerenja svakom djetetu pomaže da ponovno stekne osjećaj kontrole nad svojim životom i da se osjeća prihvaćeno.
• Pružanje informacija (i djeci i roditeljima) – da sve što se trenutno događa s djetetom (na misaonom, emocionalnom i ponašajnom planu) predstavlja normalnu reakciju na nenormalnu (traumatsku) situaciju. Važno je da oni to znaju i da ne misle da su bolesni.
  • Najčešće reakcije djece na traumu su:
    • uznemirenost, tjeskoba, zbunjenost
    • intenzivan strah pri podražajima koji podsjećaju na traumu (jaki zvukovi, razne vibracije)
    • problemi učenja i koncentracije
    • poremećaji u ponašanju (nemir, agresivnost)
    • poremećaji hranjenja i spavanja (noćne more)
    • osjećaj bespomoćnosti i ranjivosti
    • psihosomatske tegobe (bolovi u trbuhu, glavobolje, problemi s disanjem)
    • tikovi
    • regresija na ranije oblike ponašanja (govor, motorika, samostalnost)
    • zabrinutost za vlastitu sigurnost i sigurnost drugih bliskih osoba.

Štetno je potiskivati traumatsko iskustvo

Djeci je bitno ponavljati da su sve te reakcije normalne, da im se neki dijelovi traumatskog iskustva mogu vraćati u obliku slika, da mogu imati noćne more te da je bitno da sva ta iskustva podijele i pričaju o njima s odraslima.

• Pogrešno je uvjerenje da djecu ne treba podsjećati na traumu jer će tako lakše zaboraviti i preboljeti ono što su doživjela.
  Djeca tada uče da ne treba reći drugima kako se osjećaju. Svoje osjećaje i misli skrivaju od odraslih i kada opažaju da je odraslima teško i ne žele ih dodatno opterećivati.
  Traumatska iskustva se ne zaboravljaju i ne nestaju, nego ih je potrebno integrirati u iskustvo pojedinca i njegov životni svjetonazor.
• Zato dijete treba podršku da, ukoliko želi, može slobodno razgovarati o traumatskom događaju. Treba ga poticati na verbalno izražavanje u interakcijama s odraslima i vršnjacima, a ukoliko mu je teško razgovarati, svoja iskustva može izraziti kroz kreativne aktivnosti kao što su: pisanje (dnevnika, priča, pjesama), crtanje, slikanje, dramatizaciju, ples i sl.
  U odgojno-obrazovnim institucijama bi iz tog razloga trebalo organizirati što veći broj ovakvih aktivnosti koje će se integrirati u odgojno-obrazovni plan rada ili ih organizirati kao izvanškolske aktivnosti.
• Bitno je djeci osigurati uvjete u kojima mogu slobodno doživjeti i izraziti sve svoje osjećaje.
  Treba im ponavljati da su svi osjećaji u redu i da ih je potrebno izraziti kako nam se napetost ne bi nakupljala u tijelu te da nakon potresa i mi odrasli i sva druga djeca osjećamo velik broj različitih i intenzivnih osjećaja (normalizacija osjećaja).
• Djeci treba reći da je u redu plakati kada se bojimo i kada smo tužni. Suze nam pomažu da nam osjećaji i nakupljena napetost izađu iz tijela. Plakanje nikada nije znak da smo slabi ili da nismo hrabri, naprotiv, možemo istovremeno biti jako hrabri i plakati jer smo tužni.
• I odrasli i djeca nakon traumatskih iskustava trebaju dozvoliti sebi tugovanje za svim gubicima.
  Proces tugovanja i prihvaćanje gubitaka ima svoje faze i kod svake osobe može imati različito trajanje.
• Nakupljenu napetost u tijelu djeca trebaju otpustiti kroz fizičku aktivnost i slobodnu igru pa je važno osigurati uvjete u kojima djeca mogu biti što više fizički aktivna (razni poligoni, igre noć-dan, igre s loptom, vijače, gumi-gumi i sl.)
  Mi odrasli se gotovo svakodnevno trebamo podsjetiti na to da je djeci IGRA LIJEK!
• Tek nakon što djeca otpuste nakupljene napetosti u tijelu, možemo ih učiti razne tehnike opuštanja.
  Većini djece zanimljiva je ona da mirno dišu i tijekom udisaja na nos udišu svoju najdražu boju, a tijekom dugog izdisaja kroz usta izdišu boju koja predstavlja sve njihove strahove i brige. Tijekom takvog disanja mogu zamisliti kako je njihovo tijelo sve više i više obojano njihovom najdražom bojom, dok im strahovi i brige izlaze iz tijela.
• Svi odrasli djeci najviše mogu pomoći tako da djecu – AKTIVNO SLUŠAJU:
  • prihvate i uvaže ono što dijete govori
  • pokažu razumijevanje neverbalno (gledaju ih u oči, kimaju glavom i sl.) ili verbalno (da, aha, razumijem, dobro i sl.)
  • postavljaju djetetu otvorena pitanja:
    • Možeš li mi reći nešto više o tome?
    • Kako je to tebi bilo?
    • Što si onda napravio/la?
    • Što ti je pomoglo ili što bi ti moglo pomoći?
  • pomognu djetetu prepoznati i izraziti vlastite osjećaje npr.:
    • Čini mi se da se osjećaš…
    • Zvuči mi kao da te je bilo jako strah…
    • Kako si se osjećao/la u tijelu?
    • Kako bi mogla/mogao izraziti taj osjećaj?
  • dopuste trenutke tišine u razgovoru
  • potiču dijete da vidi situaciju iz različitih perspektiva, promišlja što bi mu moglo pomoći ili kako bi moglo riješiti neku problemsku situaciju.
• Djecu je (pogotovo onu mlađu) bitno poticati na samostalnost, pogotovo u segmentu u kojem su to već bili jer zbog traumatskog iskustva moguća je regresija na ranije oblike ponašanja.
• Komunikacija, podrška i druženje s vršnjacima imaju veliku važnost u oporavku djece od traumatskog iskustva. Aktivirajte međusobnu podršku djece kroz njihovu slobodnu igru, ali i organizirane i zajedničke projekte (s obzirom na dob djece).
  Dopustite djeci da raspravljaju o tome kako mogu međusobno pomoći jedni drugima ili nekome izvan institucije.
  Kroz pomaganje drugima pomažemo i sebi!
• Svaka informacija, edukacija, topla riječ, utjeha i podrška koja se pruži cijeloj obitelji bit će najveća i najbolja podrška i samom djetetu.
• Ne zaboravimo da su odrasli koji su najbliži djetetu njegovi najvažniji modeli kako se nositi s posljedicama traumatskog događaja.
  Zato i svi odgojno-obrazovni djelatnici ne smiju zaboraviti brinuti o sebi, potražiti stručnu pomoć ako im je potrebna i dopustiti sebi osjećati i izraziti sve osjećaje.